Vatrostalni materijali se odnose na performanse vatrostalnih materijala da se odupru visokim temperaturama bez topljenja i omekšavanja bez opterećenja. Značenje vatrostalnog materijala razlikuje se od tačke topljenja, odnosno temperature na kojoj su kristalna faza čiste supstance i njena tečna faza u ravnoteži. Budući da se vatrostalni materijal uglavnom sastoji od
Heterogene čvrste smjese različitih minerala tope se u određenom opsegu. Hemijski sastav, mineralni sastav, raspodjela različitih faza i uvjeti vezivanja vatrostalnih materijala presudno utječu na njihov stupanj vatrostalnosti. Razne komponente nečistoća, posebno one sa jakim fluksom, ozbiljno će smanjiti vatrootpornost materijala. Stoga su poboljšanje čistoće sirovina i stroga kontrola sadržaja nečistoća vrlo važne tehnološke mjere za poboljšanje vatrootpornosti materijala.
U stvarnoj upotrebi vatrostalnih materijala, pored visoke temperature, oni su takođe izloženi raznim opterećenjima i eroziji od različitih korozivnih medija. Radno okruženje je vrlo složeno, pa se vatrostalni materijali ne mogu koristiti kao gornja granica temperature vatrostalnih materijala. Otpornost na vatru osnova je za procjenu može li se materijal koristiti kao vatrostalni materijal. Međunarodna organizacija za standardizaciju kao vatrostalne materijale zahtijeva anorganske nemetalne materijale sa stupnjem vatrostalnosti iznad 1500 ° C.
Otpornost na vatru vatrostalnih materijala obično se izražava brojem konusa standardnog konusa za mjerenje temperature. Različite zemlje imaju različite specifikacije konusa za mjerenje temperature, a temperatura predstavljena brojem konusa je također nedosljedna. Uobičajeni konusi za mjerenje temperature u svijetu uključuju njemački Segerkegel (skraćeno SK), međunarodni standard
Standardni temperaturni konus (SO) standardizirane organizacije, standardni temperaturni konus (WZ) Kine i standardni temperaturni konus (IK) bivšeg Sovjetskog Saveza. Među njima su ISO, WZ, IK dosljedni, a predstavljeni temperatura je konus pomnožen s 10.
