Nabijajući materijal je vatrostalni materijal izrađen nabijanjem. Pod istom sirovinom, njegova gustina nije toliko visoka kao gustoća vatrostalnih kalupa
Vatrostalni brtveni materijal sačinjen je od zrnatog materijala visokog udjela, veziva s malim udjelom i ostalih komponenata, a čak su i svi sastavljeni od zrnastih i praškastih materijala, koje je potrebno obrubiti jakom silom.
Šta je nabijajući materijal?
Grafički materijal izrađen je od silikon-karbida, grafita i električnog kalcificiranog antracita kao sirovina, pomiješanih sa različitim superfinim aditivima u prahu, te električnim topljenjem cementa ili kompozitne smole kao vezivnog materijala. Koristi se za popunjavanje praznine između opreme za hlađenje peći i zida ili materijala za punjenje zida za izravnavanje sloja. Ramming materijal ima dobru hemijsku stabilnost, otpornost na eroziju, otpornost na habanje, otpornost na ljuštenje, otpornost na toplotni udar, široko se koristi u metalurgiji, građevinskim materijalima, topljenju obojenih metala, hemijskoj industriji, strojevima i drugoj proizvodnoj industriji!
Izbor veziva za nabijanje materijala
Odabir veziva treba biti odgovarajući, nekima nije potrebno vezivo, nekima dodati samo malu količinu fluksa. Natrijev silikat, etil silikat, silikagel i druga veziva obično se koriste za kisele nabijajuće materijale, među kojima se borat obično koristi za suhe nabijajuće materijale; hlorid i sulfat magnezijuma obično se koriste za alkalne nabojne materijale; Često se koriste i organska jedinjenja i privremena veziva sa visokim sadržajem ugljenika koja mogu stvoriti ugljeničnu vezu na visokoj temperaturi. Suvi nabijajući materijal dodaje se odgovarajućom količinom gvožđa koje sadrži fluks. Hromirani materijal za nabijanje obično se koristi kao igla za testu.
Nakon navarivanja mogu se usvojiti različite metode grijanja koje će promicati očvršćivanje i sinteriranje smjese u skladu s njezinim svojstvima očvršćivanja. Ako postoje neorganska hemijska veziva, plijesan se može ukloniti i peći nakon samo-stvrdnjavanja na određenu čvrstoću; ako postoje termoplastične veze za karbon, one se nakon hlađenja do određene čvrstoće mogu ukloniti te se prije upotrebe trebaju brzo zagrijati na koksanje; ako nema veziva očvrslih na sobnoj temperaturi, oni se nakon tampiranja često sinteriraju s plijesni.
